You are here

Europske direktive o sigurnosti i zdravlju na radu

European directives on safety and health at work

Člankom 153. Ugovora o funkcioniranju Europske unije EU-u su dane ovlasti donošenja direktiva u području sigurnosti i zdravlja na radu. Okvirna direktiva, sa svojim širokim područjem primjene, kao i dodatne direktive usredotočene na određene aspekte sigurnosti i zdravlja na radu osnove su europskog zakonodavstva o sigurnosti i zdravlju.

Države članice slobodne su donositi stroža pravila o zaštiti radnika prilikom prenošenja direktiva EU-a u nacionalno pravo. Stoga se zakonodavni zahtjevi u području sigurnosti i zdravlja na radu mogu razlikovati u različitim državama članicama EU-a.

Direktive prema temama

Sažeci direktiva dostupni su samo na engleskom jeziku, no u podnožju svakog sažetka dostupne su poveznice koje vode do cjelovitih tekstova direktiva na svim jezicima EU-a.

Uz Okvirnu direktivu, donesen je i niz pojedinačnih direktiva usredotočenih na posebne aspekte sigurnosti i zdravlja na radu. No, Okvirna direktiva i dalje se primjenjuje na sva područja obuhvaćena pojedinačnim direktivama. U slučaju kada pojedinačne direktive sadrže strože i određenije odredbe, prednost imaju te posebne odredbe. U pojedinačnim su direktivama načela Okvirne direktive prilagođena tako da se odnose na:

  • konkretne zadatke (npr. ručno upravljanje teretom)
  • konkretne opasnosti na radu (npr. izloženost opasnim tvarima ili fizičkim agensima)
  • konkretna radna mjesta i sektore (npr. privremena gradilišta, ekstraktivne industrije, ribarska plovila)
  • konkretne skupine radnika (npr. trudnice, radnici mlađe dobi, radnici s ugovorom o radu na određeno vrijeme)
  • određene aspekte u vezi s radom (npr. organizacija radnog vremena)

U pojedinačnim je direktivama određeno kako treba procjenjivati te rizike i, u nekim slučajevima, odrediti granične vrijednosti za određene tvari ili agense.

Osim toga, neke se direktive EU-a koje se temelje na članku 114. Ugovora o funkcioniranju Europske unije odnose na aspekte sigurnosti i zdravlja. Na toj je pravnoj osnovi donesen niz tehničkih direktiva u okviru takozvanog „Novog pristupa” u skladu s kojim europske organizacije za normizaciju – Europski odbor za normizaciju (CEN), Europski odbor za elektrotehničku normizaciju (CENELEC) i Europski institut za telekomunikacijske norme (ETSI), određuju i ažuriraju europske norme na redovitoj osnovi.

Europski zakonodavni postupak 

U Strateškom okviru EU-a za zdravlje i sigurnost na radu za razdoblje 2014. – 2020. određen je politički okvir za europsku politiku u području sigurnosti i zdravlja. Početna točka za zakonodavne inicijative na europskoj razini jest zakonodavni prijedlog koji izrađuje Europska komisija. Direktive EU-a, u okviru „redovitog zakonodavnog postupka”, donose Europsko vijeće i Europski parlament. U nekim slučajevima, te institucije zakonodavne ovlasti za prilagodbu direktiva tehničkom napretku prenose na Europsku komisiju.

Europski socijalni partneri imaju ključnu ulogu u postupku donošenja odluka u području sigurnosti i zdravlja na radu na europskoj razini jer ih je potrebno savjetovati u raznim fazama tog postupka. U Ugovoru o funkcioniranju Europske unije predviđena je i mogućnost sklapanja autonomnih sporazuma. Dosad je europski socijalni dijalog rezultirao donošenjem nekoliko autonomnih sporazuma.

Povijesna pozadina zakonodavstva u području sigurnosti i zdravlja

Prve europske direktive o sigurnosti i zdravlju na radu donesene su na osnovi odredbi o usklađivanju općeg tržišta. Razlog tome bilo je nepostojanje izričitih zakonodavnih stavki u Ugovoru u pogledu sigurnosti i zdravlja na radu sve do sredine 1980-ih. Prije toga, područje sigurnosti i zdravlja na radu smatralo se dopunom gospodarskih politika i politika u području usklađivanja tržišta Europske ekonomske zajednice. Primjerice, na toj su osnovi donesene Direktiva 77/576/EEZ o usklađivanju nacionalnih zakona o sigurnosnim znakovima na radnom mjestu i Direktiva 78/610/EEZ o usklađivanju granica izloženosti vinilkloridu monomeru.

Jedinstveni europski akt iz 1987. bio je velik iskorak u tom pogledu jer je njime u Ugovor uvedena nova zakonska odredba o socijalnoj politici koja ima za cilj „poboljšanja, osobito u radnoj okolini, u odnosu na zdravlje i sigurnost radnika”. Uvođenjem te odredbe u Ugovor važnost sigurnih radnih uvjeta postala je očita. Štoviše, novim socijalnim poglavljem Europska je komisija dobila ovlaštenje promicati socijalni dijalog između poslodavaca i predstavnika radnika na europskoj razini.

Ugovorom iz Amsterdama iz 1997. dodatno su ojačane zakonodavne ovlasti u području europskih socijalnih politika uključivanjem socijalnog sporazuma u Ugovor. U Ugovoru iz Lisabona, osim u pogledu drugačijeg numeriranja članaka o socijalnoj politici, zadržalo se suštinsko značenje odredbi bivših članaka 136. i dalje UEZ-a (sada članaka 151. i dalje Ugovora o funkcioniranju Europske unije).